Psihološki tretmani, psihoedukacija i podrška psihički oboljelima i njihovim obiteljima

Još uvijek živimo u društvu u kojem su psihičke bolesti na određeni način stigmatizirane.

Ljudi puno lakše i otvorenije pričaju o svom povišenom krvnom tlaku ili nekom drugom «fizičkom» problemu, te puno lakše traže pomoć u njihovom otklanjanju i/ili liječenju.No kvaliteta života psihički oboljelih osoba i njihovih obitelji neposredno ovisi o tome na koji način (ne)prihvaćaju svoju bolest ili bolest svog bližnjeg, koliko su informirani i educirani o bolesti, te izvorima pomoći i podrške u suočavanju sa svakodnevnim problemima.

Mens sana Vam nudi psihoedukaciju klijenta i obitelji, te grupe za psihoedukaciju i podršku.

Psihološki tretmani za osobe oboljele od demencije i njihove obitelji

Demencija predstavlja globalno opadanje stečenih kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti. Posljedica je organske bolesti središnjeg živčanog sustava, a dolazi do oštećenja pamćenja, učenja, orijentacije i apstraktnog mišljenja.

Svaka od demencija zahtjeva puno napora za osobu koja boluje od nje, ali isto tako i za njenu obitelj koja se često mora naučiti na potpuno novu osobu.
U tome Vam možemo pomoći kroz Savjetovalište za osobe s demencijom (Alzheimerovom bolesti i ostalim tipovima demencije) i njihove obitelji u kojem pružamo:

• psihijatrijske konzultacije
• individualan i grupni savjetodavni rad s pacijentom i obitelji
• pomoć u nošenju s novonastalim problemima
• promjenu perspektive u odnosu na bolest

Psihološki tretmani za panične poremećaje

Panični poremećaj nastupa kao nagli, iznenadni, neočekivani, najčešće ničim izazvani napadaj straha. Traje obično dvadesetak minuta (od par minuta do sat vremena). Tijekom njega se javlja niz tjelesnih simptoma, kao što je gušenje ili lupanje srca, znojenje, crvenilo lica, te popratne misli koje sve više plaše oboljeloga, kao što je strah od ludila, strah od smrti, od sramote da ga se vidi u takvom stanju, osjećaj bespomoćnosti i potreba da se nekako zaštiti od ponovnog napadaja (što može dovesti do navike uzimanja lijekova za smirenje).

Ponekad oboljeli poveže napadaj s mjestom na kojem se dogodio, te izbjegava takvo i slična mjesta (npr. tramvaje, gužve, izlaženja iz kuće, hodanje po cesti, obraćanje skupu ljudi, odlaženje u društvo itd.). Ovisno o kombinaciji simptoma takve strahove nazivamo strahom od otvorenog prostora /agorafobijom/ ili npr. socijalnom fobijom.

Kako nastaje panični poremećaj?

Nova istraživanja su pronašla da je  riječ o biologijski uvjetovanom poremećaju, da je kod oboljelog „pokvaren“ okidač za strah koji se uključuje kad za to nema adekvatnog stimulusa. Strah je prirodan, normalan osjećaj koji kroz čovjekovu povijest ima važnu ulogu u zaštiti čovjeka od opasnosti. U prošlosti je opasnost najčešće bila fizičke prirode i strah je automatski uključivao procese (koji se odvijaju na nesvjesnom planu) koji su čovjeku pomagali da prepozna opasnost i da se ili obrani ili pobjegne.

Kasnije su stresovi i okidači straha sve više postajali imaginarni (vezani uz razne psihološke činioce), te su procesi koje pokrene strah često postajali više štetni, nego korisni (uzrokovali npr. porast tlaka, hormonske disbalanse i slično). Zato i u paničnom poremećaju imamo niz psihičkih i fizičkih fenomena koji se javljaju uz strah.

Uloga misli u paničnom poremećaju

Osoba koja je jednom iskusila panični napadaj sekundarno razvija još dvije vrste straha, a koje su potaknute našim mislima.
Prvo je da u trenutku početne nelagode, odnosno početka straha našim mislima povećavamo strah i tako doprinosimo da se on pretvori u pravi panični napadaj. Npr. u trenutku nelagode u sebi govorimo:“Joj, evo ga. Sad će mi pozliti, sad ću ostati bez zraka, sad ću se srušiti.“ Ili:“joj, evo lupa mi srce, gotov sam, past ću, nema mi spasa, umrijet ću..“ili «sada se neću moći sjetiti ni jedne riječi..joj evo crvenim se…»
Drugi strah koji se razvija je takozvani „Strah od straha“. Kad napadaj prođe u stalnom smo strahu od novoga, smišljamo razne strategije da ga izbjegnemo, a što se više trudimo to smo bezuspješniji. Postajemo zarobljenici straha. Naime izbjegavajući sve situacije koje mogu provocirati strah sve se više povlačimo, a strah svejedno dolazi.

Kako se liječi panični poremećaj?

Važno je znati da od ove bolesti ne možemo ni umrijeti, ni poludjeti. Pokvareni okidač za strah je samo to, te osim neugodnosti samog straha, odnosno napadaja panike nema drugih posljedica.
Postoji grupa lijekova koja odlično liječi ovo stanje, odnosno sprječava okidač da se uključuje bez kontrole. Može ih propisati psihijatar.
Najčešće korišteni lijekovi su:

• alprazolam (Xanax)- uzima se nekoliko tjedana da što brže smanji učestalost i ublaži napadaje kako bi se prevenirao strah od straha (za uzimanje do 4 tjedna da ne nastane ovisnost)
• SSRI antidepresivi- predstavnici fluoxetin (Prozac) ili paroxetin (Seroxat)- oni se počinju uzimati odmah, ali kako im treba nekoliko tjedana dok počnu pomagati potrebno je uzimati u početku anksiolitike tipa alprazolama. Oni su pravi antipanični lijekovi u nešto većim dozama od onih za depresiju. Potrebno ih je uzimati 4-6 mjeseci nakon što se potpuno smirio panični poremećaj. Poslije se vrlo postepeno ukidaju. Ako se po smanjenu ili ukidanju doze simptomi ubrzo pogoršaju smatra se da ih treba uzimati dulje vrijeme što nije problem, jer ne uzrokuju ovisnost.
• Beta blokatori- pr. Propranolol ili Atenolol za lupanje srca- smiruju ritam srca i tako smanjuju težinu napadaja straha

Vježbe:
Važno je na početku napadaja panike usmjeravati misli na vanjski svijet (nešto brojiti oko sebe, rješavati križaljku, ili bilo kakve druge misli koje ćemo nametnuti umjesto misli koje nam pogoršavaju strah)
Između napadaja je važno korak po korak osvajati teren koji nam je oduzeo strah. Nastojati što više ignorirati strah i živjeti kao da ga nema.

Meditacija, joga, autogeni trening, hipnoza i biofeedback su metode kojima na prirodni način vraćamo naše tijelo i duh u stanje opuštenosti, relaksacije, a iz takvog stanja se okidač puno teže aktivira
I kad smo panični poremećaj već potpuno savladali važno se ipak upitati kakve situacije su ga potakle, što u našoj ličnosti proizvodi strah, odnosno tko ga oko nas može u nama potaknuti, te nastaviti s terapeutom raditi na tim temama kako bi ojačali i kako bi strah ostao iza nas što dulje.